Kako to da ste počeli fotkati?

Ljudi nas uvijek to pitaju. A nama je teško odgovoriti jer ne postoji baš taj jedan dan ili trenutak kada smo počeli. Prije nego su nastali Irina i Matej, bili smo dvije jedinke koje vole fotografiju. Vole. Ne smatraju se fotografima, nego ju skromno vole. A onda je došao trenutak u kojem smo odmah znali da želimo i biti fotografi. Trenutak kada smo otkrili dva, sada možemo reći umjetnika, Petra i Marka. Pokazali smo prstom i rekli: to želimo raditi, evo to. Upravo tu je svo ono danonoćno pregledavanje fotografija, istraživanje, učenje i klikanje dobilo novu svrhu. Sada je to sve zajedno i dobilo točku na i.

Share the journey

Nakon dva dana oči u oči s njima, možemo reći da nismo samo upoznali ona dva umjetnika s početka, nego smo upoznali Petra i Marka, prije svega dva velika čovjeka. Podijelili su s nama svoj put, nesebično i iskreno. Sjedili smo na tom kauču tek koji metar ispred njih i razmišljali kako nećemo znati pronaći dovoljno velike riječi kojim bi opisali što smo tada osjećali. I bili smo u pravu. Ne znamo, nismo toliko vješti s riječima. Znamo tek toliko da kažemo da su nas inspirirali na načine koje nismo mogli ni zamisliti. Pomogli su nam posložiti naš put. Ali bitnije od toga, uvjerili su nas da fotograf fotografu nije vuk. Pokazali su da nas je ipak više onih koji žele dijeliti. Jer umjetnost sama za sebe ne postoji.

Teško da fotografija može biti dobra bez ljudi iza i ispred nje. I dok ovo pišemo, opet se trudimo zadržati riječi na jednostavnome jer tim putem smo i započeli našu priču. Minimalistički, samo fotografijama. No, neki ljudi jednostavno pomiču granice i vuku te van zone komforta i zato smo osjetili potrebu , iskreno kao i oni, ali jednostavno i iz srca reći sve ovo, i reći hvala.